Da li želite da preuzmete Nedeljnik android aplikaciju?

DA | NE

Dosije

Istraživanje: Kako je Republika Srpska dobila ime?

Priču o tome aktuelizovao je Goran Marić, predratni muzički menadžer i siva eminencija „novog primitivizma", poznat i pod nekadašnjim estradnim pseudonimom Malkolm Muharem. On je prije dvije nedjelje u intervjuu za Nedeljnik rekao da je ime Republika Srpska njegova ideja, nastala u razgovoru sa Sonjom Karadžić i Dragoslavom Bokanom. U različitim interpretacijama pominje se još nekoliko teorija o nastanku "najživljeg srpskog imena". A rekonstrukcija o nastanku imena otvara jedno još važnije pitanje, ko danas upravo preko imena pokušava da izvrši "demontažu Republike Srpske"
Piše Saša Bižić, Nedeljnik RS
Datum: 15/11/2016

Istraživanje: Kako je Republika Srpska dobila ime?

Foto Profimedia

Nedavni lokalni izbori u Republici Srpskoj, 2. oktobra ove godine, protekli su u znaku kontroverzi koje je izazvala odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine da prihvati apelaciju bošnjačkog člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića, čiji je cilj bio da ospori obilježavanje 9. januara kao Dana RS. Budući da u ovoj zemlji takvi paralelni tokovi nisu izuzetak, već pravilo, i naredni opšti izbori 2018, sudeći prema nizu indicija, biće održani u sjenci novog povoda za nacionalne tenzije - namjere iste adrese, kabineta predsjednika Stranke demokratske akcije, da dovede u pitanje i sam naziv Republika Srpska.

Za sada, novi bošnjački poduhvat sa centralističkim predznakom još je u rukama intelektualne pješadije, sa tendencijom da se u njega uskoro uključi i politička artiljerija. Najglasniji zagovornik napada na ime RS u Federaciji BiH već godinama je profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, Suad Kurtćehajić.

"Nepojmljivo je da se ratnim čelnicima RS sudi ili im je već presuđeno za najstrašnije zločine, a istovremeno taj naziv Republika Srpska i dalje ostaje kao naziv entiteta. To je ogroman problem i zbog toga se građani RS koji nisu Srbi osjećaju nesigurnim, a ovi, pak, kao da je RS njihovo vlasništvo", poručio je Kurtćehajić u jednom od ranijih javnih istupa.

Da njegove ekstremne zamisli nisu tek puke verbalne egzibicije bez ikakvog odjeka van akademske sfere, pokazala je prošlogodišnja višemjesečna procedura u Parlamentu BiH sa ciljem da se Sutorina, naselje u opštini Herceg Novi, izdvoji iz Crne Gore i pripoji Bosni i Hercegovini. Sumanutu incijativu jeste formalno pokrenuo poslanik SDP-a Denis Bećirović, ali je njen stvarni kreator bio upravo Kurtćehajić, koji je, da stvar bude bizarnija, i sam rođen u Crnoj Gori, u Bijelom Polju.

Zahvaljujući dejtonskom mehanizmu entitetskog glasanja, ovaj groteskni "imperijalni san" zaustavljen je u zajedničkim organima BiH, ali to nije pokolebalo živopisnog naučnika. Vratio se na domaći teren, insistirajući na podnošenju tužbe Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu, očekujući da će ta institucija "presuditi kako u nazivu entiteta ne smije biti odrednica jednog naroda".

 

Goran Marić jeste u pravu. Moguće je da je on prvi izgovorio to ime, u druženju troje mladih ljudi koji su iznosili ideje o nazivu. Najbliže istini čitavu ideju nazvati međugeneracijskim kolektivnim djelom - Sonja Karadžić


Naučen u slučaju Sutorine da ne može da ide glavom kroz zid, Kurtćehajić se opredijelio za "lukaviju" taktiku, pa za entitet protiv čijeg postojanja se izjasnio mnogo puta sada traži "neutralno ime". Iako je praksa evropskih i domaćih pravosudnih struktura takva da bi, u hipotetičkom slučaju usvajanja odluke o neprihvatljivosti postojećeg naziva, samoj Republici Srpskoj bilo prepušteno da procijeni šta podrazumijeva takva terminološka "neutralnost", i pokretači čitave akcije iz Sarajeva spremni su da "pomognu" na danajski način. Tako su, prema nezvaničnim informacijama iz vodeće bošnjačke stranke, u opticaju ideje poput "Republika SBH", odnosno "Republika Srpska, Bošnjačka i Hrvatska". Varijanta sa očiglednim ciljem obesmišljavanja zvaničnog punog imena RS, pa i ruganja na taj račun, nije naročito originalna, jer funkcioneri i činovnici Haškog tribunala već skoro dvije decenije za jezik(e) Južnih Slovena koriste isključivo skraćenicu sa tri slova - BHS, što u njihovom tumačenju znači "bosansko-hrvatsko-srpski jezik".

Poznato je da Sud u Strazburu, kao uslov da raspravlja o bilo kakvoj tužbi, insistira na činjenici da su iscrpljena sva pravna sredstva za taj predmet u zemlji iz koje tužba stiže. Zbog toga bi Kurtćehajićeva opcija morala da sačeka potencijalnu apelaciju Bakira Izebegovića Ustavnom sudu BiH, tijelu sa uhodanim odnosom snaga 5:4, gdje dva bošnjačka i tri strana člana redovno preglasavaju dva Srbina, sa tandemom Hrvata ili bez njih. A dok se temperatura u ovom domenu ne približi tački ključanja, nije na odmet razjasniti autentične okolnosti nastanka naziva Republika Srpska 1992. godine, u vremenu kada je stvarnost demantovala krvavu utopiju, prema kojoj zajednički život muslimana, Hrvata i Srba nije moguć na nivou Jugoslavije, ali jeste u "suverenoj BiH".

Priču o tome aktuelizovao je Goran Marić, predratni muzički menadžer i siva eminencija „novog primitivizma", poznat i pod nekadašnjim estradnim pseudonimom Malkolm Muharem. On je prije dvije nedjelje u intervjuu za Nedeljnik rekao da je ime Republika Srpska njegova ideja, nastala u razgovoru sa Sonjom Karadžić i Dragoslavom Bokanom. Prema Marićevoj tvrdnji, njih dvoje su se oduševljeno složili sa prijedlogom, otvarajući i dilemu da li Srpska treba da bude republika ili monarhija.

Sonja Karadžić, kćerka prvog predsjednika RS Radovana Karadžića, potvrđuje Marićevu verziju. „U principu, on jeste u pravu. Moguće je da je on prvi izgovorio to ime, u druženju troje mladih ljudi koji su iznosili ideje o nazivu, jer smo svi u to doba prethodne odluke o nazivu tretirali kao prelazna rješenja", kaže Sonja Karadžić za Nedeljnik.

 

Nemam saznanja o očevoj ulozi u osmišljavanju naziva Republike Srpske. Bilo  je prirodno da se prvobitni naziv promeni u trenutku kada su svi srpski poslanici bili primorani da se izmeste na srpsku teritoriju - Bogdana Koljević, ćerka Nikole Koljevića


Naša sagovornica, koja je danas potpredsjednik Narodne skupštine RS i poslanik SDS-a u parlamentu Srpske, a tada je bila u Pres centru Vlade RS, hronološki locira razgovor tokom kojeg je prvi put pomenuto ime Republika Srpska u početak ili sredinu jula 1992. godine i precizira da se to desilo u motelu „Olimpik" na Palama. Ona se prisjeća da su nekoliko dana kasnije sve troje bili u Beogradu, gdje se u širem krugu ljudi, a među njima su bili Maja Gojković, Isidora Bjelica i sada pokojni Dragoš Kalajić, definitivno „isklesao" taj naziv. Zbog toga je Gojkovićeva, pominje Sonja Karadžić anegdotu skorog datuma, prilikom nedavne posjete Narodnoj skupštini RS, gdje je boravila kao predsjednica parlamenta Srbije, rekla domaćinu Nedeljku Čubriloviću „da nije samo gost u NSRS, već je i jedna od kuma Republike Srpske". U svakom slučaju, nakon tih početnih koraka, inicijativa je brzo ozvaničena glasovima poslanika ratnog saziva, pa je srpska teritorija dobila, nakon što je tokom 1992. prvo bila „Srpska Republika BiH", a zatim samo „Srpska Republika", 14. septembra te godine dobila treće i konačno ime - Republika Srpska.

Ipak, za pažljive posmatrače javnih istupa aktera tog vremena određene situacije stvaraju nedoumice. Dragoslav Bokan, ratni komandant dobrovoljačke vojne formacije „Beli orlovi", u pojedinim reminiscencijama potvrđivao je „trojno koautorstvo" ideje o imenu RS. Takođe, ministar obrazovanja u prvoj vladi RS, prof. dr Ljubomir Zuković, prije četiri godine objavio je tekst u kojem ističe da je ideja da zamjenica „srpska" postane imenica, kao u slučaju Francuske, Češke i niza drugih evropskih država, u stvari, bila njegova.

On je i sada, u razgovoru za Nedeljnik, ostao pri toj tvrdnji, ističući da je sve okolnosti u vezi s tim detaljno opisao u svojim knjigama „Ubeđenja i ubeđivanja" i „Srpska je rođena". Prema Zukovićevim riječima, ovu ideju je prvi put saopštio političkom vrhu RS na sastanku u paljanskom odmaralištu „Kikinda", početkom avgusta 1992, kojem su prisustvovali predsjednik RS Radovan Karadžić, tadašnji premijer Branko Đerić, prvi čovjek NSRS Momčilo Krajišnik, ministar informisanja Velibor Ostojić i direktor Srpske televizije Ilija Guzina.

Sa nazivom Srpska Republika, naša država i dalje nema ime", prisjeća se Zuković svog obrazloženja na tom skupu, dok je objašnjavao ostalima zašto traži rotaciju u redosljedu riječi. On dodaje da je Krajišnik odmah reagovao i zatražio od Ostojića i Guzine da novo ime još iste večeri počne da se koristi u TV dnevniku, što se i desilo. Međutim, Zuković se, kroz smijeh, osvrnuo i na Krajišnikovo „lukavstvo" na sjednici NSRS na kojoj je u septembru usvojen prijedlog novog imena, jer je stari naziv pokušao da prikaže kao „grešku iz ranijeg zapisnika, koju on sada ispravlja".

Nedavno je u svojoj knjizi 'Jači od sile i sudbine' Krajišnik ipak istinito opisao čitavu situaciju", zaključuje Zuković, aktuelni potpredsjednik Akademije nauka i umjetnosti RS i član Senata Republike Srpske, koji danas, kao univerzitetski profesor u penziji, živi u Novom Sadu.

Tu nije kraj dilemama o nastanku imena, jer se u sjećanjima relevantnih svjedoka ove epohe interno pominju i druge ideje za naziv. Konkurenciju sadašnjem imenu Republika Srpska nije, kao što bi se moglo očekivati, predstavljala zamisao Srpske radikalne stranke da to bude „Zapadna Srbija", jer bi to, već u startu, stvaralo zbrku zbog prostora s druge strane Drine, od Loznice do Užica, za koji se dugo vremena veže ova odrednica. Manje je poznato da je veću težinu imao prijedlog „Nova Srbija", ali se na kraju od toga odustalo, jer bi bilo kakvo pominjanje Srbije u nazivu republike, procijenjeno je tada u srpskom vrhu u BiH, otežalo ionako veoma komplikovanu poziciju zvaničnog Beograda na međunarodnoj sceni.

 

Ideju sam prvi put saopštio političkom vrhu RS na sastanku u paljanskom odmaralištu „Kikinda", početkom avgusta 1992. godine - profesor Ljubomir Zuković


A kada je riječ o ljudima, pojedini poznavaoci tadašnjih dešavanja tvrde da je istinski kreator imena RS - Nikola Koljević, ratni potpredsjednik Srpske, od čije tragične smrti će 25. januara 2017. proteći punih 20 godina. Kćerka Nikole Koljevića, prof. dr Bogdana Koljević, naučni saradnik Instituta za političke studije u Beogradu, nema saznanja o očevoj ulozi u osmišljavanju naziva Republike Srpske, ali smatra da je bilo „prirodno i normalno da se prvobitni naziv Srpska Republika BiH promeni u trenutku kada su svi srpski poslanici i kompletno rukovodstvo bili primorani da se izmeste na srpsku teritoriju".

Jer u tom času je, zapravo, BiH prestala da postoji, s obzirom na to da je podeljena na tri naroda, tri teritorije i tri vojske, a prvi apsurd tzv. međunarodne zajednice bio je da je upravo takva BiH primljena u UN", smatra prof. dr Bogdana Koljević, ističući da „nikakva rešenja o imenu koja bi u sebe uključivala odrednicu Srbija nikada ni ozbiljno ni zvanično nisu bila u opticaju".

Iako danas postoje različite procjene o tome koliko je naziv Republika Srpska zaživio među običnim ljudima tokom dvije i po decenije, što se ilustruje tvrdnjom da se u svakodnevnom govoru vrlo rijetko samostalno koristi imenica „Srpska", sagovornica Nedeljnika nema dilemu.

Malo je reći da je zaživelo - u bitnim aspektima to je sada možda i najživlje srpsko ime. I to pre svega u narodu koji RS smatra državom. A osećaj naroda je trajna kategorija, jer uvek daleko nadilazi polja privremenih ili povremenih političkih i medijskih pristrasnosti", kaže prof. dr Bogdana Koljević.

S druge strane, Ljubomir Zuković kaže da pamti reakcije Nikole Koljevića i Radovana Karadžića iz 1992. na novi naziv republike.

Koljević je bio na pregovorima u inostranstvu kada samo o tome odlučivali, a kada smo se sreli nakon njegovog povratka, za ideju o imenu rekao mi je: Nije loše, ali ima jednu manu, teško ga je prevesti na engleski jezik. Na to sam mu, uz smijeh, odgovorio: Šta me briga", kaže Zuković, dodajući da mu je Karadžić tada prenio da su prve reakcije na novi naziv bile odlične i da se „svi otimaju za novo ime".

Za Sonju Karadžić, kada je riječ o pitanju nastanka imena, nema nikakvog povoda za rivalitet. Ona smatra da je „najbliže istini čitavu ideju nazvati međugeneracijskim kolektivnim djelom", a za trio u kojem se, sa Marićem i Bokanom, našla prilikom pominjanja novog naziva, ona kaže: „Mi nismo bili organizacija, već mladi ljudi koji su kroz neformalnu, opuštenu priču došli do te zamisli, a danas nam je lijepo u duši zato što znamo da smo bili dio toga".

Ipak, postoje i oni kojima naziv RS izaziva potpuno suprotnu reakciju. Osim famoznog Suada Kurtćehajića, na sarajevskoj javnoj sceni postoje i druge ličnosti, koje dodatno pomjeraju granice bošnjačkog radikalizma. Jedan od njih je Ibrahim Bušatlija, geograf i član Akademije nauka BiH. Na skupu Foruma bošnjačkih intelektualaca, 14. decembra 2015, on je burno reagovao na Kurtćehajićevo zagovaranje „promjene imena RS pravnim putem".

Mi pravnim postupcima ne možemo više ništa napraviti. Mi se moramo upitati - imamo li mi sile ili nemamo? Ako smo spremni priznati da nemamo sile, nastavimo se igrati pravno. Ali ja smatram da mi sile imamo i da naš vojni i obavještajni establišment treba poručiti Banjaluci - budete li pravili državu, dobićete rat", bijesnio je Bušatlija.

Kada je priču dopunio tvrdnjom da bi Bošnjaci u ratu koji on zagovara „pobijedili Srbe kvantitativno" i podsjećanjem da njegov narod „ima primjere da neko dođe kad im zatreba, od Alžiraca do Al Kaide", Kurtćehajić ga je upozorio da bi video zapis sa javne tribine mogao otići u medije. Na to je „jastreb" Bušatlija, dovršivši (ne)moguću misiju pretvaranja Kurtćehajića u „goluba", odgovorio da mu je sasvim svejedno i da on nema namjeru da „čeka do kijameta" da pravnim mehanizmima bude ostvaren cilj demontaže RS.

Ukoliko se uskoro ispostavi da postoji čudesna simbioza između onog što Suad Kurtćehajić misli, Ibrahim Bušatlija govori, a Bakir Izetbegović radi, apelacija Ustavnom sudu BiH o imenu RS otvoriće novu etapu žestokih nacionalnih tenzija. Naravno, to može da bude povod za nacionalno odgovornu politiku u Srpskoj, ali i idealan teren za razne manipulacije. Od onih koje plasiraju ovovremeni „rodoljupci" iz Sterijine književne radionice, do druge vrste demagogije, oličene u matrici „narod nema šta da jede, a vi tu palamudite o nekakvim simbolima".

A da simboli, ipak, znaju da budu i te kako važni, pokazuje primjer Amora Mašovića. Njega je Alija Izetbegović u testamentarnom intervjuu iz 2003. za sarajevski „Start" označio kao „mladog političara kojem najviše vjeruje". Ne mareći za taj predsmrtni „kompliment" osnivača SDA, strani faktor je Mašovića od osnivanja Instituta za nestala lica u BiH do danas tretirao kao vječnog neupitnog šefa ovog tijela, zaduženog da traga za tijelima žrtava posljednjeg rata.

Iako takav status podrazumijeva minimum objektivnosti i nepristrasnosti, ne tako davno, Amor se javno „pohvalio" da nikada u životu nije izgovorio oficijelno ime „manjeg bh. entiteta". Budući da ovo izvitopereno lično pravilo iziskuje nadljudske napore i apsolutnu koncentraciju u svakom momentu, Mašović je, svakako, zaslužio uvrnuto priznanje i od onih koje naziva „Banjalukom" i drugim eufemizmima. Jer, nesvjesno je dao recept za izlaz iz krize na horizontu. Još samo da ubijedi Bakira Izetbegovića da je bolje da slijedi njegov rezon, što se tiče naziva Republika Srpska, nego da apelacijom pokreće lavinu koja može zatrpa metu, ali i strijelca.

 


Ukupno komentara: 0



Sva polja su obavezna.